Danas je 31. decembar i svi se pripremaju za proslavu nadolazeće Nove godine, a meni lično ova godina je najgora u životu i imao bih razloga da se radujem njenom odlasku i vjeri da će naredni period mog života biti ljepši i bolji ali kako ne živim i nisam iz Istre gdje čovjek može da bude opušten jer su tamo na svakih 30 godina mijenjali zastave a opet nisam ni hipster iz kruga dvojke u Beogradu da budem nadrogiran i opušten i da mi glavna preokupacija bude kladionica i novi album nekog pedera iz Londona ili New Yorka, ja sam ipak Krajišnik koji svaki dan preko Save gleda u susjednu Hrvatsku a opet nema tog građaniste i drugosrbijanca u Beogradu i Novom Sadu koji je veći pristalica mira sa Hrvatima jer bilo bi super da su naši ratovi završeni za vijek vijekova, međutim, istorija je čudo i uči nas da moramo biti vazda na oprezu barem mi Krajišnici. Meni je kuća na 500 m vazdušne linije od današnje Hrvatske koja je nastala na ustaškim temeljima NDH-a i Ante Pavelića.
Beograđani nisu glupi ljudi ali oni građanski orijentisani po definiciji obrazovaniji su od nacionalista, vazda na Hrvate gledaju (jer tako žele a i sami znaju da tu nešto ne neštima) preko ljudi poput Igora Mandića a takvi ljudi nisu reprezentativni za hrvatski puk a da budemo pošteni nisu ni tipovi poput Mome Kapora reprezentativni za srpske nacionaliste. Međutim, malo je umnih ljudi a i obrazovanih poput sjajnog Igora Mandića a sinoć pročitah intervju gdje govori o mogućnosti rata između Hrvatske i Srbije pa nije loše da se malo čovjek zamisli o toj mogućnosti a ovdje ne treba biti naročito ni mudar a ni obrazovan pa predvidjeti da bi se u skoroj, bližoj ili malo daljoj budućnosti mogli desiti ponovo neki oružani sukobi, manjeg ili većeg intenziteta, to je nebitno.
Ali ajde da se vratimo malo na zanimljivosti. Naime, poznato je, ili možda nije, da je nakon Velikog rata, kralj Petar I Karađorđević amnestirao austro-ugarske oficire koji su ratovali protiv Srbije a ovi bili hrvatske ili slovenačke narodnosti i čak ih unaprijedio i dao više činove kada su ovi pristupili novoj vojsci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca a sa druge strane srpske heroje i oficire degradirao tako što je neke poslao u prevremenu penziju itd. To nije jedina ludost koju je tadašnji Beograd uradio. Jedna od vrhunskih ludosti jeste i Prva hrvatska štedionica.
Prelijepa palača na Cvijetnom trgu u Zagrebu i dan danas spada u jednu od najreprezentativnijih i najljepših zgrada grada Zagreba a samo preko puta kao za inat je i pravoslavna crkva zagrebačkih Srba. Dijeli ih samo desetak koraka ako ne i manje. Osnovana je sredinom XIX vijeka u Zagrebu, tačnije 1846. godine ali punu ekspanziju je doživjela u tek osnovanoj Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji kao i hrvatska privreda. Naime, hrvatski krajevi (šta god to značilo) unutar Austro-Ugarske su bili ništa drugo do gola provincija u svakom smislu, kako ekonomskom tako i kulturnom. Recimo nikada Hrvat nije bio ministar spoljnih poslova ni Habzburške monarhije niti Austro-Ugarske a prvi ministar istog resora unutar Kraljevine SHS bio je niko drugi nego Hrvat iz Dalmacije. Zagreb nikad nije imao šanse u konkurenciji sa Bečom, Budimpeštom ili Pragom, niučemu. Međutim, upravo stvaranjem nove države sa Srbima i Slovencima, grad Zagreb, "hrvatski krajevi" kao i sami Hrvati postaji bitan faktor. Situacija se toliko promjenila u korist Hrvata da je tokom 20-tih godina XX vijeka ekonomija u "hrvatskim krajevima" čak 8 puta skočila u odnosu na samo par godina unutar Austro-Ugarske.
Međutim, to nije brzo trajalo zahvaljujući Prvoj hrvatskoj štedionici koja se zadužila pod nepovoljnim kreditima u bankama u Beču, Pragu i Pešti a i bečki "Wiener Kreditanstalt" je bankrotirao jer je uzeo nepovoljne kredite u Parizu kod francuskih banaka. Dobar dio hrvatskog stanovništva imao je štednju kod pomenute štedionice i to je mahom propalo ali (obrati pažnju sad) da bi izvukli stvar iz totalne propasti Narodna Banka Kraljevine Jugoslavije u Beogradu interveniše sa inputom od tadašnjih 500 miliona dolara i spašava štedionicu koja će se razvijati tako da će otvarati svoja predstavništva u Tuzli, Brčkom, Beogradu, Novom Sadu, Vukovaru, Banjaluci, Sarajevu, Mostaru ... pa sve do Skoplja.
I dan danas u gradu Beogradu i to u njegovom srcu u Knez Mihajlovoj postoji zgrada na kojoj i dan danas stoji na latinici natpis "Prva hrvatska štedionica" a zgrada je danas vlasništvo kompanije Zepter koja je tu osnovala muzej.
Da stvar bude interesnatnija i Srbi u Hrvatskoj su u to vrijeme imali svoju Srpsku banku koja nije upala u dugove poput ove Prve hrvatske štedionice a u međuvremenu ponovo je Milorad Pupovac pokušava (bezuspješno) pokrenuti kao dio istorijskog i kulturnog naslijeđa Srba u Hrvaskoj koja bi bila finansijski krvotok privrednih aktivnosti i pomoći povratka i održanju Srba u današnjoj Hrvatskoj posebno u ruralnim krajevima.
Interesantna je stvar da, iako je Prva hrvatska štedionica sama zapala u probleme iz razloga kojeg sam naveo gore u tekstu, a tadašnji Beograd upumpao pare da ih izvuče iz blata u koje su sami upali nepotrebno, a Stjepan Radić je na sva zvona galamio i krivio Beograd, Srbiju i Srbe za krah same štedionice i ekonomske nedaće Hrvata u "hrvatskim krajevima" tog vremena uprkos tome što su bili sami krivi za to, ali dežurni krivac je uvijek bio Beograd i Srbi.
Tu se priča ne završava. Prva hrvatska štedionica će raditi punom parom u vrijeme NDH i to će biti vrijeme njenog pravog procvata. Ekonomski stub te genocidne tvorevine bila je upravo ona i to će biti glavni razlog zbog čega će biti zatvorena nakon 1945. godine presudom tadašnjeg Suda FNRJ. Raspadom SFRJ znamo šta se sve dešavalo i šta smo sve preživjeli ali kao za inat svemu tome u centru grada Beograda na zgradi muzeja "Zepter" stoji i dalje latinični natpis "Prva hrvatska štedionica". Ne znam da li je to zbog onoga "Beograd je svet" ili je ostavljeno kao opomena budućim generacijama i sjećanje na ludosti koje smo imali u XX vijeku kada smo dva puta pravili zajedničku državu sa našim neprijateljima, Hrvatima.
Comments
Post a Comment